odnos između muslimana i židova

Hatidža ben Kanneh: Poštovani gledaoci, esselamu alejkum! Kakav odnos muslimani treba da grade sa židovima? Da li su razlozi problema izmedu nas i njih vjerske prirode i na kojim temeljima trebamo izgraditi svoj odnos prema njima? Ovo su samo neka pitanja o kojima cemo razgovarati sa našim gostom dr. Jusufom el-Kardavijem, kojem izražavamo dobrodošlicu.
Doktore, naš odnos prema židovima je sastavni dio teme o odnosima prema drugima. Na kojim osnovama gradimo naš odnos prema drugim ljudima?

Dr. Kardavi: Bismillahir-rahmanir-rahim. Zahvala pripada Allahu, dž.š., i neka je salavat i selam na posljednjeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., te na njegovu casnu porodicu i cestite ashabe, i na sve one koji slijede njegovu uputu do Sudnjega dana. Onaj ko proucava islamsko vjerovanje uvidjet ce da ono ostavlja prostora za sve ljude i da ne porice postojanje drugih, koji se razlikuju od nas. Te razlike mogu biti mnogostruke, ali najveca razlika je u vjeri. Kur'an nam pojašnjava da su razlike u vjeri nastale Allahovom voljom, odnosno da su one prirodna pojava. Svaka Allahova volja nije bez razloga, nego sa sobom donosi mnoge mudrosti. Da je Allah, dž.š., htio da svi ljudi isto misle i vjeruju stvorio bi ih u drugom liku u odnosu na sadašnji. Allah, dž.š., je dao covjeku razum i slobodnu volju, pa ako ljudi imaju slobodnu volju sasvim je normalno da razlicito razmišljaju i da slijede razlicita ubjedenja. To Kur'an pojašnjava rjecima: «A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere ucinio. Medutim, oni ce se uvijek u vjerovanju razilaziti.» (Hud, 118.) Kada mufesiri tumace ovaj ajet, kažu da je on dokaz da je Allah, dž.š., stvorio ljude razlicitog shvatanja, razmišljanja i da je razlicito vjerovanje normalana posljedica njihovog stanja. Zbog toga je u potpunoj zabludi onaj koji negira drugog i koji želi da svi ljudi budu iste vjere. Takvi pokušaji su osudeni na propast jer su oni suprotni Allahovoj volji, a sve što se Allahu, dž.š., usprotivi mora propasti.

Musliman priznaje da postoje i drugi koji ne misle kao on, tj. da slijede druge vjere, cak i priznaje one koji uopce ne vjeruju. Dakle, priznavanje vjerskih razlicitosti kao normalne pojave je osnova s koje musliman pocinje graditi svoj odnos prema drugima. Taj odnos je ispunjen tolerancijom. Allah, dž.š., kaže: «Da Gospodar tvoj hoce, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici? Nijedan covjek nije vjernik bez Allahove volje; a On kažnjava one koji nece da razmisle.» (Junus, 99.,100.) Dakle, Allah, dž.š., odreduje ko ce biti vjernik, a ko nevjernik i On ce suditi svim ljudima. Znaci, sud o vjerovanju ljudi nije u njih, niti na ovom svijetu, nego je to iskljucivo u Allahovoj nadležnosti, na ahiretu. On ce izdvojiti iskrene vjernike od nevjernika i svakom presuditi na osnovu njegovih postupaka. Allah, dž.š., kaže: «Allah ce na Sudnjem danu odvojiti vjernike od jevreja, sabijaca, kršcana, poklonika vatre i mnogobožaca. Allah je, zaista, o svemu obaviješten.» (Hadždž, 17.). Znaci, Allahovo, dž.š., je pravo da napravi razliku medu ljudima na osnovu njihovog vjerovanja na Sudnjem danu, a ne obaveza za covjeka da na ovom svijetu pravi razliku medu ljudima na osnovu njihovog vjerovanja. To jako puno pomaže vjerniku da na ispravan nacin gradi svoj odnos prema drugima.

Sljedeci temelj na kojem musliman gradi svoj odnos prema drugima je shvatanje da islam covjeku dodjeljuje pocasno mjesto na osnovu njegovog insanijeta a ne vjerske pripadnosti. Dakle, islam poštuje svakog covjeka zbog toga što je on covjek, bez obzira koju vjeru slijedio, koje boje kože bio, kojem narodu pripadao i odakle mu porijeklo bilo. Allah, dž.š., kaže: «Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.» (El-Isra, 70.) Buharija u Muslim bilježe hadis u kojem se kaže da je jednom prilikom pored Poslanika, s.a.v.s., prošla džennaza pa je on ustao iz poštovanja prema džennazi. Ashabi su se zacudili i obavijestili Poslanika da je to džennaza jednom židovu, na što je on odgovorio: «Zar duša židova nije duša covjeka!?»

Sljedeci temelj na kojem se gradi odnos prema drugima je pravednost. To što je Allah, dž.š., odredio da neko bude kršcanin, drugi židov, nije razlog da budemo nepravedni prema njima. Pravda je obaveza svih prema svima i svi oni koji žive u muslimanskoj državi moraju uživati pravdu od svojih komšija muslimana. Allah, dž.š., kaže: «O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedocite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže cestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što cinite!» (El-Maideh, 8.) Dakle, pravda je neophodna u odnosu prema drugima i niko nema pravo nepravedno postupati prema drugima. Allah, dž.š., je objavio devet ajeta sure En-Nisa u kojima brani jednog židova koji je nepravedno optužen. Jednom prilikom je neki musliman nešto ukrao, pa je njegovo pleme htjelo to da sakrije i optužbu za kradu prebaci na židova. Muhammed, s.a.v.s., im je bio povjerovao, pa Allah, dž.š., objavljuje ajete u kojima kori Poslanika, s.a.v.s., i štiti židova od zuluma. «Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje. I ne budi branilac varalicama, i zamoli oprost od Allaha, - Allah zaista prašta i samilostan je. I ne brani one koji su u dušama svojim podmukli jer Allah nikako ne voli onog ko je podmukao, grešnik.» (En-Nisa, 105.-107.)

Hatidža ben Kanneh: Doktore, ako se odnos muslimana prema nemuslimanima zasniva na toleranciji, pravednosti i ostalim temeljima koje ste spomenuli, odakle onda ovoliko neprijateljstvo izmedu muslimana i židova?

Dr. Kardavi: Muslimani nisu razlog tom neprijateljstvu! To nije naš proizvod! Židovi su u islamskoj državi živjeli stotinama godina i nikada nije bilo problema s njima. Onda kada ih je cijela Evropa protjerivala, kada su ih ubijali, pljackali, muslimani su im pružili potpunu zaštitu. Primili su ih u svoju državu, dali im sva prava i nikakva uznemiravanja od nas nisu imali.
Islam židove i kršcane smatra sljedbenicima nebeskih knjiga, odnosno objava koje je Allah, dž.š., slao poslanicima, pa zbog toga je njihov status u islamu bitno razlicit od statusa drugih ljudi. Naravno da mi smatramo da su originalne objave iskrivljene i da danas ne postoje u izvornom obliku, ali njihov korijen je Allahova, dž.š., objava, a On u Kur'anu kaže: «Mi smo objavili Tevrat, u kome je upustvo i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i cestiti ljudi, i uceni, od kojih je traženo da cuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdijeli...» (El-Maideh, 44.)

Tevrat je objavljen Musau, a.s., a on je jedan od peterice najodabranijih poslanika. Allah, dž.š., je sa Musaom direktno razgovarao, bez meleka posrednika. A On Kaže: «O Musa, - rece On – Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom Svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!» (El-A'raf, 144.) Dakle, islam židove i kršcane smatra sljedbenicima nebeske knjige i zbog toga je muslimanima propisano da se prema njima odnose na posebno lijep nacin. Muslimanima je dozvoljeno da jedu kod njih i da jedu meso životinje koje zakolju, dozvoljeno je muslimanu da se oženi kršcankom ili židovkom. Sklapanjem braka sa muslimanom kršcanka ili židovka postaje njegova zakonita supruga i uživa sva prava kao i muslimanka. Putem tazbinstva uspostavlja se jaka veza, bez obzira što oni nisu muslimani. Znaci, islam je posebno naklonjen prema kršcanima i židovima i on ne može biti razlog sukoba s njima.

Prava koje im daje islam uživali su vjekovima u islamskoj državi i ne samo da su slobodno živjeli nego su i postali poznati trgovci. Gotovo da nije bilo trgovine u kojoj oni nisu prednjacili. To je toliko ojacalo njihovu poziciju u islamskoj državi da su jedno vrijeme imali odredenog utjecaja i na halifu.
Dakle, naš odnos prema njima bio je primjeran i to sigurno nije razlog problema medu nama. Problemi nastaju kada su oni okupirali Palestinu, pocinili mnoga zvjerstva i zlocine nad nedužnim narodom i postali stalna prijetnja arapskom svijetu. Znaci, njihov postupak prema nama je razlog ovakvog stanja a ne obrnuto.

Hatidža ben Kanneh: Zašto to neprijateljstvo prema muslimanima nije došlo do izražaja prije? Šta je utjecalo da do sukoba dode u novije vrijeme?

Dr. Kardavi: Problemi nastaju pojavom cionistickog pokreta. Njegovom pojavom se jasno razdvaja židovstvo kao vjera od cionizma koji je politicki pokret sa jasno odredenim ciljevima. Kada je taj pokret ojacao za svoj prioritet je uzeo formiranje židovske države. Imali su nekoliko prijedloga u vezi s mjestom na kojem ce formirati državu svih židova. Medutim, na kraju su odlucili da to bude Palestina jer su smatrali da je to «Obecana zemlja» koja je rezervisana samo za židove. Tadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije bio je židov. On je javno dao obecanje da ce biti osnivac židovske države u koju ce se okupljati židovi iz cijeloga svijeta. Tada je Palestina bila u sastavu Osmanske države pa su se obratili halifi zahtjevom da im proda Palestinu. Obecali su milione zlatnih funti za kupovinu tog dijela islamske države. Obecali su i veliko bogatstvo dati licno halifi ako usliša njihove zahtjeve. Naravno, halifa je to energicno odbio. Njihov odgovor na to bio je razvijanje unutrašnjih nemira u islamskoj državi koji su na kraju rezultirali ukidanjem hilafeta. Poslije toga dolazi okupacija islamskih zemalja i s njom židovska okupacija Palestine koja svoj danak u nevinim žrtvama uzima i danas. Dakle, cionisticki pokret je glavni razlog i zagovarac sukoba izmedu nas i njih.

Hatidža ben Kanneh: Ako je okupacija Palestine razlog sukoba muslimana i židova, kako tumacite kur'anski ajet u kojem se kaže: «Ti ceš sigurno naci da su vjernicima najljuci neprijatelji jevreji i mnogobošci...» (El-Maideh, 82.)?

Dr. Kardavi: Ovaj ajet se odnosi na jedan dogadaj u historiji. Pojasnili smo kakav je stav islama prema židovima. To jasno vidimo i iz postupka Muhammeda, s.a.v.s., prilikom doseljavanja u Medinu. Medu prvim potezima koje je uradio u Medini je pisanje Medinskog ustava koji je ujedno i prvi pisani ustav u historiji. Njim su jasno definisana prava muslimana i židova i njihove obaveze na uzajamnu pomoc u sukobima sa vanjskim neprijateljem. Problem je nastao kada su židovi izdali muslimane i prilikom opsade Medine pridružili se neprijatelju s ciljem potpunog uništenja muslimana. Dakle, to je greška koju su oni ucini prema nama i to je bio razlog sukoba s njima.
Medutim, kada je u pitanju vjerovanje, onda je tu stav islama jasan. Islam blagonaklono gleda na židovstvo. Cak su u mnogim pitanjima bliži nama od kršcana. Oni ne dozvoljavaju trojstvo, svinjsko meso je i njima zabranjeno, upotreba kipova nije dozvoljena, itd. Dakle, sukobu izmedu njih i nas nije razlog vjerovanje nego njihov pogrešan postupak prema nama, kako prilikom opsade Medine u historiji, tako i danas prilikom okupacije Palestine.

Hatidža ben Kanneh: U mnogim arapskim, muslimanskim zemljama postoje židovske manjine. Kakav stav muslimani treba da zauzmu prema židovskim manjinama u svojim državama?

Dr. Kardavi: Još prije trideset godina sam napisao knjigu pod naslovom «Nemuslimani u islamskom društvu» u kojoj pojašnjavam položaj neislamskih manjina u islamskoj državi. One u islamskoj državi uživaju sva prava i punu zaštitu kao svi ostali gradani. U islamu postoje jasna pravila koja precizno ureduju odnos izmedu države, odnosno, islamskog društva i nemuslimanskih manjina. Odnos prema njima se izvodi iz opceg pravila koje glasi: «Njihove obaveze su kao i naše obaveze a njihova prava su kao i naša prava!».
Dakle, normalan, prirodan odnos muslimana prema nemuslimanskim manjinama uz poštovanje njihovih posebnosti. To što su oni druge vjere ne smije biti razlog za njihovu diskriminaciju. Ako njima njihova vjera nalaže da praznuju subotu mi ih nemamo pravo prisiljavati na rad zato što je kod nas petak neradni dan. Moraju im se osigurati uslovi za normalno prakticiranje njihovih obreda, bez obzira što su oni u suprotnosti sa islamskim propisima. Za vrijeme hilafeta Omera bin Abdulaziza u sastav islamske države su ušle neke zemlje koje su naseljavale medžusije. Njihova vjera im je dozvoljavala da stupaju u brak sa majkama i sestrama, što je u islamu strogo zabranjeno.

Halifa od Hasana el-Basrija traži da mu pojasni kako da postupi u tom slucaju. Hasan mu odgovara da je to, po njihovoj vjeri, dozovljeno i da ih nikako ne pokušava sprijeciti u tim postupcima, jer on nema pravo naturati islamska pravila ponašanja nemuslimanima.
Dakle, islam na prava manjina gleda sa tolerancijom i poštivanjem njihovih vjerskih obaveza. Muslimanima nije dozvoljeno da zabranjuju upotrebu zabranjenog jela i pica nemuslimanima, ako im to njihova vjera dozvoljava, poput upotrebe alkohola i svinjskog mesa. Po hanefijskom mezhebu, dužnost je muslimanu da nadoknadi štetu nemuslimanu ako mu je prosuo alkohol ili ubio svinju. Dakle, manjine uživaju potpunu slobodu u prakticiranju svih svojih vjerskih obreda i prava.

Takoder, islamska država je dužna da se brine i da štiti nemuslimanske manjine. Kada su Tatari okupirali djelove islamske države zarobili su veliki broj ljudi i ucinili ih robljem. Ibn Tejmije, kao najveci alim tog vremena, otišao je sa grupom muslimana do Holaka, zapovjednika Tatara, i tražio od njega da oslobodi zarobljenike. Holako im je rekao da ce odmah pustiti sve muslimane, ali da on nije kriv što se niko ne brine za zarobljene židove i kršcane, pa ce njih i dalje zadržati u ropstvu. Na te rijeci Ibn Tejmije mu je rekao da su oni stanovnici islamske države, nemuslimanska manjina, te da je dužnost države da se brine za njih kao i za muslimane, i da nece pristati na bilo kakav dogovor osim da budu svi oslobodeni! Taj primjer nam izuzetno lijepo pokazuje kakav status imaju manjine u islamskoj državi.
Takoder, islamski ucenjaci su na stanovištu da je uznemiravanje zimmije (nemusliman u islamskoj državi) veci grijeh od uznemiravanja muslimana. Zar to nije primjer poštivanja ljudskih prava!

Hatidža ben Kanneh: Židovi o kojima govorimo danas nisu oni o kojima govori historija. Kako je moguce da se mi prema njima odnosimo na tako primjeren nacin kada oni krše najosnovnija ljudska prava muslimana u Palestini?

Dr. Kardavi: Ne, to nije tacno. Židovi koji žive danas su, kada je u pitanju vjera, isti oni koji su živjeli u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s. Iskrivljavanje Tevrata desilo se prije pojave islama, takoder, i iskrivljavanje Indžila, te je status kršcana danas isti kao što je bio u vrijeme poslanstva. Samo, to nema puno veze sa razlozima problema koje mi danas imamo sa židovima. Uzrok problema izmedu nas i njih nije vjera, nego njihov neljudski odnos prema našoj braci u Palestini. Dakle, ako neko smatra da smo mi u sukobu s njima zbog vjere, treba da zna da to nije tacno! Razlog naših problema sa židovima je okupacija naše zemlje, ogromne nedužne žrtve, veliki broj zlocina, ogroman broj uništenih imanja i srušenih objekata. To su stvarni razlozi sukoba s njima a vjera ni odredena vjerska ucenja nikako ne mogu biti razlog sukoba medu nama.

Hatidža ben Kanneh: U posljednje vrijeme puno se piše i govori o dijalogu izmedu muslimana i židova. Kakav je vaš stav o pitanju dijaloga sa židovima?

Dr. Kardavi: Islam pozdravlja uspostavu dijaloga medu ljudima i osnovna metoda da'veta jeste dijalog na lijep nacin. Allah, dž.š., kaže: «I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši nacin, osim sa onima medu njima koji su nepravedni..!» (El-Ankebut, 46.)

Dakle, dijalog na najljepši nacin je Kur'anom propisan ali sa onima koji zaslužuju dijalog, a to su oni koji nisu nasilje cinili. Oni koji se nasilno ponašaju, sa njima nema dijaloga! Zbog toga sam ja odbio ucestvovati u dijalogu kada je jedna grupa židovskih ucenjaka došla u Egipat da raspravaljaju sa šejhom El-Azhara! Kako da razgovaramo sa onima koji pozdravljaju ubijanje Palestinaca, rušenje njihovih kuca, uništavanje njihove imovine..!? Kako da svoju ruku stavim u njegovu i da s njim sjedima za pregovarackim stolom!?

Medutim, ovdje je potrebno naglasiti da ima židova koji ne podržavaju uspostavu Izraela i osuduju njegovu trenutnu politiku. Prošlog ljeta sam bio u Evropi na otvaranju rada Evropskog vijeca za fetve gdje je prisustvovala jedna grupa židova iz Evrope koji imaju potpuno suprotan stav u odnosu na židove iz Izraela. Tražili su da razgovaraju sa mnom, pa smo se sreli na aerodromu i razgovarali do polijetanja aviona. Oni smatraju da je uspostava Izraela suprotna ucenju Tevrata i potpuno se ograduju od postupaka židova u Izraelu. Sa njima ja mogu razgovarati i ako me oni budu pozvali na dijalog rado cu ga prihvatiti, jer oni su iz one grupe sljedbenika Knjige koji zaslužuju dijalog na naljepši nacin.

Hatidža ben Kanneh: Na pocetku našeg razgovora spomenuli ste da je muslimanima dozvoljeno ženiti se kršcankama i židovkama. Da li je taj propis važeci i danas i postoje li odredeni uslovi za njegovu ispravnost?

Dr. Kardavi: Da, ovaj propis je važeci i danas, ali postoji nekoliko uslova koji se moraju ispoštovati da bi takav brak bio ispravan.
Prvi uslov je da žena ne bude iz naroda koji je u ratu sa nama. Dakle, oženiti se ženom iz naroda s kojim ratujemo je vrlo opasno jer ona može raditi odredene radnje koje su u korist njenom narodu a na štetu nama, kao što je špijuniranje i sl.

Sljedeci uslov je da bude moralna, cestita. Nije dozvoljeno oženiti se onom koja «slobodno» raspolaže svojim tijelom i predmet je naslada bilo koga ko to poželi. Ukoliko se musliman ženi kitabijkom, mora biti siguran da je moralna, ili, u najmanju ruku, da se iskreno pokajala ako je nekada bila u grijehu!
Sljedeci uslov je da bude vjernica. To znaci da vjeruje i ponaša se onako kako joj nalažu propisi njene vjere. Problem je danas što veliki broj ljudi i žena ubrajamo, ili se oni predstavljaju, kao kršcani ili židovi a ne vjeruju, ne samo u Tevrat ili Indžil, nego ne vjeruju u Sudnji dan, pa cak ni u Boga. Takve žene nisu sljedbenice Knjige i s njima nije dozvoljeno sklapati brak.

Sljedeci uslov je da u tom braku ne postoji nikakva opasnost po muslimane, niti vjeru muslimana koji se ženi, te njegove djece iz takvog braka. Nije isto oženiti se kitabijkom u nekoj od arapskih država i tu s njom živjeti, i oženiti se njom u Americi i tamo živjeti. Zbog toga su pojedine muftije dale fetvu o zabrani tih brakova za muslimane koji žive kao manjina. To pogotovo može biti problem u situacijama kada je manjak muslimanskih mladica a povecan broj muslimanki. Ženiti se nemuslimankom u takvoj situaciji znaci osuditi djevojku muslimanku da ostane neudata. Takoder, djeca iz takvog braka moraju biti odgojena u islamu, pa ako postoji opasnost po njih onda taj brak nije dozvoljen. To su osnovni uslovi koji se moraju ispoštovati da bi brak sa kitabijkama muslimanu bio dozvoljen.